Presuda Europskog suda od 4. travnja 2017. u predmetu Matanović protiv Hrvatske (zahtjeva br. 2742/12).
Tijekom 2012. godine, podnositelj zahtjeva je pomagao u pripremi zahtjeve. Nakon toga, zahtjeva je priopćen Hrvatskoj.
Slučaj je uspješno ispitivao žalbu podnositelja zahtjeva zbog nedostatka učinkovitog sudskog postupka kako bi se utvrdilo da li su dokazi prikupljeni od strane tužiteljstva trebali biti dostavljeni obrani. Došlo je do povrede članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slučaj nije prekršio odredbe članka 8. i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OKOLNOSTI PREDMETA
Podnositelj zahtjeva, javni dužnosnik, stavljen je pod posebnim nadzorom kao dio istrage navodne korupcije. Kasnije, on i nekoliko drugih suoptuženika osuđeni su na razne zločine i osuđeni na 11 godina zatvora. Dokazi protiv njega uključuju zapise razgovora tijekom posebne operacije nadzora. postupak Konvencije podnositelju zahtjeva, a osobito je tvrdio da je bio zabranjen pristup na pravično suđenje (članak 6. § 1. Konvencije), budući da nisu imali pristup izvornim podacima, kao i neke od stavki nisu bili ni javio na terenu da nisu relevantni za njegov slučaj i utječu na privatnost trećih osoba.
PITANJA PRAVA
Što se tiče poštivanja članka 6. stavka 1. Konvencije (neobjavljivanje i korištenje dokaza dobivenih posebnim istražnim mjerama). Pritužbe podnositelja zahtjeva zbog postupovne nepravde odnose se na njegov ograničeni pristup tri glavne kategorije dokaza dobivenih korištenjem prešutnih mjera promatranja.
Prva kategorija obuhvatila je zapisnike o promatranju koje su dostavljene kao dokaz i upotrijebljene u osudi podnositelja zahtjeva. Sud je utvrdio da je podnositelj zahtjeva imao pristup transkripte zapisa po nalogu istražnog suca i prvostupanjskog suda i obučeni stručnjaci, neovisnost i nepristranost koja nikad nije bila u pitanje. Snimke su igrali na sudu, podnositelj zahtjeva imao priliku usporediti dešifriranje uz reprodukciju materijala, a njegovi prigovori su razlike između transkripata i zapisa su ispravno uzeti u obzir i dodatni pregledi su imenovani za rješavanje tih proturječnosti.
Podnositelj zahtjeva također je iskoristio prigodu za osporavanje dokaza, a sudovi tužene države dali su detaljne odgovore na svoje primjedbe. Podnositelj zahtjeva nikada nije osporavao da su snimljeni razgovori odigrali i nisu im poricili njihovu autentičnost. Polazeći od navedenog, Sud zaključuje da nema nepravde u vezi s dokumentima iz prve kategorije.
Druga kategorija odnosila se na evidenciju podnositelja zahtjeva i druge optuženike, koje nisu bile korištene za osudivanje podnositelja zahtjeva. S obzirom na ove kategorije, Sud je naglasio da je, bez obzira na pristup dovoljno detaljna izvješća o svojim razgovorima s trećim stranama, podnositelj zahtjeva nije mogao dati određeni argument u vezi mogućeg važnosti dokaza podataka u bilo kojoj fazi domaćeg postupka. Stoga, Sud ne može zaključiti da je navodni nemogućnost zahtjeva za pristup zapisima spadaju u ovu kategoriju, to je samo po sebi dovoljno da se uspostavi povredu njegovog prava na pravično suđenje. Ipak, u svojoj ocjeni opće pravičnosti postupka, mora uzeti u obzir ovo ograničenje prava podnositelja zahtjeva na obranu.
Treća kategorija dokaza sadržavala je evidencije koje se odnose na druge osobe koje nisu bile progonjene ili spomenute u osudama podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva je odbijen pristup svim informacijama na temelju činjenice da on nije imao pravo na pristup zapisima kao što nije utjecalo na njegov posao i osobni život dotakne druge. Međutim, nije bilo postupak omogućava nadležni sud procijeniti na zahtjev podnositelja njihove relevantnosti za slučaj, pogotovo ako oni sadrže takve detaljne informacije koje će omogućiti podnositelju zahtjeva za opravdanje ili smanjiti kaznu, ili je imao značaj za dostupnosti, pouzdanosti i cjelovitosti na podnesene dokaze tijekom postupka , Zaključak Vrhovnog suda da je odvjetnik morao oduzeti dokaze za uporabu na suđenju za slučaj, ne slaže se sa sudskom praksom Europskog suda pravde, prema kojoj je postupak omogućava organe za sebe progona procijeniti relevantnost dokaza u nedostatku dodatnih proceduralnih zaštitnih mjera za zaštitu prava, ne ispunjavaju uvjete iz stavka 1. Članak 6. Konvencije.
Dakle, očito je da s obzirom na nedostatke raspravlja objavljivanje dokaznog postupka, podnositelj zahtjeva nije mogao formulirati određeni argument u pogledu usklađenosti podataka i razmatranje dokaza od strane nadležnog suda njegove žalbe u svjetlu njegovog prava na djelotvoran pripremu obrane. Dakle, to je spriječen upotrebom postupka kojim bi se moglo osnovati ako su u stanju dokazati da je tužiteljstvo posjedovao isključena iz slučaja, smanjiti kaznu ili dovesti u pitanje opseg njegovih navodnih kriminalnih aktivnosti.
ODLUKA
Povreda zahtjeva iz članka 6. Konvencije (jednoglasno) učinjena je.
NAKNADA
U primjeni članka 41. Konvencije. Sud je podnositelju zahtjeva dosudio 1.500 EUR na ime nematerijalne štete (četiri glasova za, sa tri protiv), odbijen je zahtjev za naknadu materijalne štete.
Sud je također jednoglasno utvrdio da uvjeti iz članka 8. Konvencije i članka 6. stavka 1. Konvencije nisu prekršeni u predmetu, s obzirom na navode podnositelja zahtjeva o poticanju.