ECHR je utvrdio kršenje uvjeta članka 2.Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Заголовок: ECHR je utvrdio kršenje uvjeta članka 2.Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Сведения: 2021-12-10 05:49:10

Odluka ECHR-a od 25. ožujka 2021. u slučaju " Smiljan protiv Hrvatske (Smiljani v. Hrvatska)" (prigovor n 35983/14).

U 2014. godini podnositelji zahtjeva imali su pomoć pri pripremi žalbe. Nakon toga, pritužbu je prenijela Hrvatska.

Slučaj je Uspješno pregledao pritužbu na neučinkovitu primjenu prometnih pravila i neodgovarajuće reagiranje sudova na ponašanje recidivista, zbog čega je došlo do kobne nesreće. Slučaj je prekršio uvjete članka 2.Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

OKOLNOSTI SLUČAJA

 

Rođak podnositelja zahtjeva poginuo je u prometnoj nesreći koja se dogodila krivnjom D. M., koji je, dok je u stanju opijenosti alkohola, prešao raskrižje na crveno svjetlo semafora. D. M. je osuđen i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, od kojih je služio oko 14 mjeseci. D. M. je već prekršio pravila ceste. Osim toga, u vrijeme kada je došlo do prometne nesreće, s obzirom na to da je već bio pokrenut niz slučajeva malih prekršaja u vezi s upravljanjem vozilom u stanju opijenosti.

Podnositelji zahtjeva žalili su se da hrvatske vlasti nisu pravilno primjenjivale zakone svoje zemlje koji reguliraju prometna pravila, poduzimajući potrebne mjere protiv D. M.

 

PRAVA PITANJA

 

O poštivanju članka 2 Konvencije

(a) zakon koji regulira prometna pravila (financijski i pravni aspekt). U ovom slučaju tvrdilo se da postoje nedostaci u primjeni zakonodavstva Hrvatske. Bilo je dobar razlog za zaštitu društva od štete uzrokovane kršenjem prometnih pravila, kao što je priznato u relevantnim međunarodnim dokumentima, zakonodavstvu i provedbi zakona tuženika, kao i na temelju zdravog razuma. Hrvatske vlasti trebale su nastojati spriječiti prometne nesreće primjenom mjera odvraćanja i preventivnih mjera kako bi se osigurala usklađenost s odgovarajućim pravilima i smanjila opasnost od neopreznog ili neodgovornog ponašanja na cestama.

Trenutni pravni okvir Hrvatske predvidio je preventivne mjere usmjerene na osiguravanje javne sigurnosti i smanjenje broja prometnih nesreća. Pitanje je bilo je li ovaj regulatorni okvir učinkovito primijenjen u praksi.

Nadležne vlasti priznale su akcije D. M. u vezi s prometnom incidencijom bezobzirnom vožnjom u namjernom ili neodgovornom zanemarivanju sigurnosti drugih, što je nadilazilo jednostavnu nepažnju. Prethodno je više puta prekršio pravila o prometu, uključujući vožnju vozilom pijanom, prekidajući brzinu, ignorirajući zahtjeve prometnih znakova. U 12 godina prije incidenta, D. M. 32 puta je bio odgovoran za različite prekršaje u prometu, a posljednji put je osuđen zbog prekršaja koji je počinjen manje od dvije godine prije događaja u pitanju u ovom slučaju. Dakle, vlasti su imale dobar razlog da ga smatraju rekurentnim.

Ipak, D. M. vozačka dozvola privremeno je oduzeta samo dva puta za kratko vrijeme. Doista, u vrijeme incidenta, D. M. je imao valjanu vozačku dozvolu koja mu je omogućila da bude sudionik u prometu. Za druge prekršaje, on je bio dodijeljen kazne u obliku malih kazni ili javnih radova ili jednostavne kazne. Deset produkcija o malim prekršajima u vezi s njim je prekinuto zbog isteka roka ili zbog nepravilnog pregleda njegovog slučaja od strane policijskih službenika. U vrijeme incidenta u pitanju, s obzirom na njegovu proizvodnju u slučaju malih djela u vezi s upravljanjem vozilom u stanju opijenosti. Policijska Obavijest o novčanom kaznom izvijestila je o iznošenju odluke o oduzimanju od D. M. vozačke dozvole, ali nakon što je podnositelj zahtjeva osporio tu odluku na hrvatskom sudu, nije bilo naznaka da je sud razmotrio mogućnost povlačenja vozačke dozvole od njega prije završetka suđenja. U presudi donesenom na temelju rezultata ove proizvodnje, prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio da D. M. prije nije bio sudac, pa je odlučio da je imenovanje kazne dovoljna kazna i da nema potrebe da se povuče vozačku dozvolu.

Iako su hrvatske vlasti poduzele neke mjere protiv D. M.-A, nisu koristili sustavni i integrirani pristup koji se sastojao od primjene ograničavajućih i preventivnih mjera koje mogu okončati ponovljene ozbiljne kršenja prometnih propisa od strane D. M. Ovaj pristup bi zahtijevao poduzimanje mjera usmjerenih prvenstveno na smanjenje čimbenika rizika kako bi se osigurala sigurnost prometa na autocestu, na primjer, kao što je ukidanje vozačke dozvole ili njegovo povlačenje na duži rok, obvezu ponovne obuke u prometnim pravilima ili liječenje ovisnosti o alkoholu i, ako je potrebno, primjena oštrih i ograničavajućih sankcija za njegove postupke. Poduzimanje tih mjera bilo bi u skladu s mehanizmima utvrđenim u relevantnim pravnim aktima i standardima koje su usvojile hrvatske vlasti i navedene u međunarodnim dokumentima.

Iako Europski sud ne može graditi pretpostavke o tome hoće li se drugačije riješiti ako vlasti djeluju na drugi način, odgovarajući kriterij koji je predviđen člankom 2 Konvencije ne zahtijeva podnošenje dokaza da "u nedostatku" neispunjavanja obveza ili neaktivnosti od strane vlasti, smrt rođaka podnositelja zahtjeva ne bi došla. Umjesto toga, bilo je dovoljno utvrditi da brojni slučajevi u kojima hrvatske vlasti na različitim razinama nisu uspjele poduzeti odgovarajuće mjere protiv trajnog nezakonitog ponašanja D. M. i stoga, kako bi se osigurala učinkovita primjena preventivnih mjera u praksi s ciljem pružanja javne sigurnosti i minimiziranja broja prometnih nesreća, nadilazila je neučinkovitu koordinaciju ili propust. Tako su hrvatske vlasti odgovorne za značenje njihove pozitivne obveze prema članku 2 Konvencije.

 

Uredba

 

Slučaj je prekršio zahtjeve članka 2 Konvencije (prihvaćen od strane šest glasova " za "NA JEDNOM - "protiv").

(b) učinkovitost pravosudnog sustava pri razmatranju kršenja pravila sigurnosti na cestama (procesno-pravni aspekt). Ovaj slučaj također se odnosio na neprikladnu presudu koju je donio D. M. za uzrok smrti rođaku podnositelja zahtjeva i kašnjenje u provedbi ove kazne.

Prema Kaznenom zakonu Hrvatske, sudovi ove države imali su priliku osuditi D. M. na kaznu zatvora od tri do deset godina. Međutim, Općinski sud odlučio je iskoristiti normu koja je dostupna u hrvatskom zakonu kako bi se primijenila kazna niža od minimalne propisane zakonom, osudivši ga na dvije godine zatvora. Bez namjere miješanja u izbor sudova Hrvatske kaznenih mjera protiv D. M. i procjene proporcionalnosti tih mjera kaznenog djela, Europski sud nije mogao pomoći, ali napomenuti da je Općinski sud u svojoj procjeni nije uzeti u obzir da D. M. nekoliko je puta novčano kažnjeno u proizvodnji malih djela. Osim toga, upućivanje Općinskog suda na činjenicu da je prije počinjenja kaznenog djela ponašanje D. M. u skladu sa zakonom proturječilo njegovom prethodnom ponašanju kao vozaču. U takvim okolnostima, ublažavanje kazne D. M. na razinu ispod niže granice nije izgledalo kao rezultat pažljivog proučavanja svih relevantnih razmatranja.

Relevantno zakonodavstvo Hrvatske također je propisalo da se kazna zatvora mora izvršiti odmah i da se njegovo izvršenje može odgoditi samo u iznimnim okolnostima. Nije bilo sasvim jasno zašto je izvršenje kazne D. M. odgođeno godinu dana nakon što je stupio na snagu, što se nije moglo smatrati opravdanim. Konkretno, podnositelji zahtjeva su se nekoliko puta žalili na neizvršenje kazne protiv D. M. u obliku zatvora. Takvo neopravdano kašnjenje nije ispunilo obvezu hrvatskih vlasti, u skladu s člankom 2 Konvencije, bez odlaganja sudskih presuda u kaznenim predmetima koji su stupili na snagu.

Kolektivno razmatrane nedostatke reagiranja od strane hrvatskih vlasti ukazuju na to da zakonodavstvo ove zemlje o sigurnosti na cesti, primijenjeno u ovom slučaju, nije bilo strogo i imalo je blagi zastrašujući učinak kako bi se omogućilo učinkovito sprječavanje takvog nezakonitog ponašanja u budućnosti. Također se ne može priznati da su postupci hrvatskih vlasti mogli jamčiti povjerenje društva u njihovu predanost načelu vladavine prava i sposobnosti da se zaustavi bilo kakve manifestacije tolerancije za nezakonite djela.

 

Uredba

 

Slučaj je prekršio zahtjeve članka 2 Konvencije (prihvaćen od strane šest glasova " za "NA JEDNOM - "protiv").

 

 

 

Naknada

 

Prema primjeni članka 41 Konvencije. Europski sud dodijelio je podnositeljima zahtjeva zajednički 26.000 eura kao naknadu za moralnu štetu.

Добавить комментарий

Код

© 2011-2018 Юридическая помощь в составлении жалоб в Европейский суд по правам человека. Юрист (представитель) ЕСПЧ.