Odluka ESLJP-a od 04 veljače 2021 u slučaju "Juršić (Jurčić) protiv Hrvatske" (prigovor N 54711/15).
U 2015-u, podnositelj zahtjeva je pomogao u pripremi pritužbe. Nakon toga, pritužbu je prenijela Hrvatska.
Slučaj je Uspješno pregledao pritužbu o odbijanju dobivanja statusa osiguranika radnika i plaćanja materijalnih dobara vezanih uz rad, na temelju zapošljavanja podnositelja zahtjeva, koji je proglašen lažnim zbog činjenice da je podnositelj zahtjeva bio trudna. Slučaj je prekršio uvjete članka 14.Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnositelj zahtjeva potpisao ugovor o radu deset dana nakon što je postupak in vitro oplodnje (u daljnjem tekstu - postupak IVF). Kada je podnositelj zahtjeva kasnije otišao u bolnicu zbog komplikacija procesa trudnoće, nadležne vlasti Hrvatske revidirale su status podnositelja zahtjeva u odnosu na njezino zdravstveno osiguranje. Zaključili su da je potpisivanjem ugovora o radu neposredno nakon IVF postupka Podnositelj zahtjeva samo namjeravao dobiti materijalna dobra povezana s statusom radne osobe i da je stoga njezino zapošljavanje bilo lažno. Dakle, zahtjev podnositelja zahtjeva da se registrira kao osigurana radna osoba i zahtjev za plaćanje naknade za plaće u vezi s nalazom u bolnici odbijen. Podnositelj zahtjeva bezuspješno se žalio na odgovarajuće odluke.
PRAVA PITANJA
Što se tiče poštivanja članka 14. Konvencije koja se razmatra u odnosu na članak 1. protokola N 1. Konvenciji
(a) je li došlo do razlike u stavovima. Podnositelj zahtjeva je odbijen status osiguranika radne osobe i plaćanje materijalnih dobara vezanih uz rad na temelju njezina zapošljavanja, što je priznato kao lažno zbog činjenice da je podnositelj zahtjeva bio trudna. Takva odluka mogla bi se donijeti samo u odnosu na žene. Stoga je predstavljala razliku u odnosu na temelju spola osobe.
(b) je li razlika bila opravdana. Hrvatske vlasti tvrdile su da je odluka o promjeni statusa osiguranja podnositelja zahtjeva provodila zakon svrha zaštite javnih resursa od lažne uporabe i osiguravanja opće stabilnosti zdravstvenog sustava. Europski sud je naglasio da se trudnoća žene kao takve ne može smatrati lažnim ponašanjem i da financijske obveze koje su države povjerene vlasti tijekom trudnoće žene nisu mogle biti dovoljno dobri razlozi za opravdanje razlike u odnosu na ljude na temelju spola.
Čak i ako pretpostavimo da je Europski sud u cjelini bio spreman priznati legitimnu svrhu zaštite javnih sredstava, trebalo je utvrditi je li potrebna žalba, kako bi se postigao navedeni cilj, uzimajući u obzir manju slobodu diskrecije koju države pružaju u slučajevima kada je različit odnos prema ljudima zbog njihove seksualne pripadnosti.
To je zbog činjenice da je podnositelj zahtjeva ušao u nove radne odnose i ubrzo nakon toga zahtijevao plaćanje u pitanju materijalnih dobara, odgovarajuće administrativne vlasti Republike Hrvatske pokrenule su reviziju zdravstvenog statusa osiguranja podnositelja zahtjeva, sumnjajući da je njezin ugovor o radu sklopljen samo s ciljem da podnositelj zahtjeva može primiti materijalna dobra koja se razmatra. Prema važećem zakonodavstvu Hrvatske, nadležna tijela državne vlasti imala su pravo provjeriti jesu li valjane činjenice na kojima je dotična osoba temeljila svoj medicinski status osiguranja. Međutim, u praksi je takva provjera često bila usmjerena protiv trudnica i žena koje su sklopile ugovor o radu u kasnoj trudnoći ili s bliskim članovima obitelji, a te kategorije radnika automatski su se odnosile na kategoriju "sumnjivih" čije je zapošljavanje zahtijevalo provjeru. Ovaj pristup bio je općenito problematičan.
U ovom slučaju hrvatske vlasti zaključile su da je podnositelj zahtjeva bio neprikladan za rad od datuma potpisivanja ugovora o radu, budući da je liječnik podnositelja zahtjeva preporučio odmor nakon deset dana prije zapošljavanja podnositelj zahtjeva prošao postupak IVF-a. Konkretno, vlasti Hrvatske navele su na činjenicu da je podnositelj zahtjeva očekivao rad u glavnom uredu svog poslodavca, koji se nalazi daleko od prebivališta podnositelja zahtjeva, te da su duga putovanja u njezinu stanju mogla smanjiti šanse za uspješan ishod postupka IVF-a. U osnovi, čak i ako je dostupnost zaposlenika bila preduvjet za pravilno izvršenje ugovora o radu, zaštita koja se daje ženama tijekom trudnoće nije mogla ovisiti o tome je li njezina prisutnost na radnom mjestu bila značajna tijekom trudnoće kako bi se osigurala odgovarajuća kvaliteta rada poslodavca ili činjenica da podnositelj zahtjeva privremeno nije mogao obavljati radne dužnosti za koje je angažirana. Štoviše, uvođenje mjera zaštite majčinstva bilo je neophodno za održavanje načela jednakog stava prema muškarcima i ženama pri zapošljavanju.
Zaključivši da zbog postupka IVF-a podnositelj zahtjeva iz medicinskih razloga nije bio prikladan za obavljanje radnih dužnosti u pitanju, vlasti Hrvatske pretpostavile su da se podnositelj zahtjeva mora suzdržati od zapošljavanja prije potvrde trudnoće. Ovaj zaključak izravno je proturječio i hrvatskom zakonu i međunarodnom pravu. Također, zaključak u pitanju bio je izjednačen s oduzimanjem podnositelja zahtjeva namjere traženja posla zbog činjenice da je možda bila trudna.
Sve gore navedeno bilo je dovoljno za zaključak da je podnositelj zahtjeva bio diskriminiran na temelju spola. Međutim, Europski sud je smatrao potrebnim ukazati na niz dodatnih čimbenika koji su napravili razliku u žalbi u slučaju podnositelja zahtjeva još vidljivijima:
- tijekom 14 prethodnih godina, tijekom kojih je podnositelj zahtjeva Radio, redovito je napravio odbitaka u obvezno zdravstveno osiguranje. Dakle, nije bilo moguće tvrditi da podnositelj zahtjeva nije pridonio osiguranju.
- Kada je podnositelj zahtjeva potpisala ugovor o radu, nije mogla znati hoće li IVF postupak biti uspješan i hoće li dovesti do trudnoće. Štoviše, podnositelj zahtjeva nije mogao znati da će njezina buduća trudnoća, ako se dogodi, biti popraćena takvim komplikacijama koje će podnositelju zahtjeva dugo trajati bolovanje.
- S obzirom na slučaj podnositelja zahtjeva, vlasti Hrvatske nisu objasnile točno kako je podnositelj zahtjeva mogao svjesno lažno sklopiti ugovor o radu, čak i ne znajući hoće li zatrudnjeti, pogotovo s obzirom da podnositelj zahtjeva nije bio na bilo koji način zakonski dužan izvijestiti pri sklapanju ugovora o radu da je prošla IVF postupak ili da je bila trudna. Hrvatsko zakonodavstvo zabranilo je poslodavcu da traži bilo kakve informacije o trudnoći žene. Doista, ispitivanje žene o njezinoj mogućoj trudnoći ili planiranju trudnoće ili obvezi da joj prenese takve informacije u vrijeme prijema na posao također bi bila izravna diskriminacija na temelju spola.
- Hrvatske vlasti zaključile su u slučaju podnositelja zahtjeva bez procjene je li ona zapravo počela obavljati svoje radne dužnosti i obavljati poslove poslodavca; također nisu utvrdili je li IVF postupak obvezao neuspjeh podnositelja zahtjeva za posao zbog zdravstvenih razloga. Također, ništa u materijalima slučaja nije pokazalo da žene koje su podvrgnute IVF postupku općenito nisu mogle raditi tijekom postupka oplodnje ili trudnoće.
- U zaključku, Europski sud je izrazio zabrinutost zbog općeg tonusa zaključaka hrvatskih vlasti koji su podrazumijevali da žene ne bi trebale raditi ili tražiti posao tijekom trudnoće ili u slučaju mogućnosti trudnoće. Takav rodni stereotip predstavljao je veliku prepreku za postizanje stvarne značajne ravnopravnosti spolova, što je bio jedan od glavnih ciljeva država članica Vijeća Europe. Takvo razmišljanje ne samo da je bilo u suprotnosti s hrvatskim zakonima, već nije bilo u skladu s međunarodnim standardima ravnopravnosti spolova.
(C) na kraju. Odbijanje prihvaćanja posla ili priznavanja zakonitosti plaćanja za trudnicu zbog njezine trudnoće bila je izravna diskriminacija na temelju spola koja nije mogla biti opravdana financijskim interesima države. Europski sud također je istaknuo sličan pristup u sudskoj praksi Suda Europske unije i drugim primjenjivim međunarodnim standardima. Slijedom toga, razlika u optjecaju koju je podnositelj zahtjeva podvrgnuo kao žena koja je zatrudnjela IVF postupkom nije bila objektivno utemeljena ili nužna.
Uredba
Slučaj je prekršio zahtjeve članka 14.Konvencije (prihvaćeno jednoglasno).
Naknada
U postupku primjene članka 41. Konvencije, Europski sud dodijelio je podnositelju zahtjeva 15.000 eura kao naknadu za moralnu štetu.