Odluka ECHR-a od 17 prosinca 2020 u slučaju "Mila Novaković protiv Hrvatske (Mile Novaković v. Hrvatska)" (prigovor N 73544/14).
U 2014. godini podnositelj zahtjeva je dobio pomoć pri pripremi žalbe. Nakon toga, pritužbu je prenijela Hrvatska.
Slučaj je uspješno razmotrio pritužbu zbog neopravdanog otkaza učitelja, Srbije po nacionalnosti, jer nije koristio standardni hrvatski jezik u lekcijama. Slučaj je prekršio zahtjeve članka 8.Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnositelj zahtjeva, koji je bivši učitelj i nacionalnost Srba, otpušten je iz svog položaja u srednjoj školi u regiji Istočna Slavonija (Hrvatska) zbog toga što nije koristio standardni hrvatski jezik u procesu učenja. U vrijeme incidenta, podnositelj zahtjeva imao je 55 godina, a njegovo radno iskustvo nastavnika bilo je 29 godina. Podnositelj zahtjeva bezuspješno se žalio na otkaz. Nakon smrti podnositelja zahtjeva, njegovi nasljednici podržali su žalbu podnositelja zahtjeva u njegovo ime na Europskom sudu.
PRAVA PITANJA
O poštivanju članka 8.Konvencije. (a) primjenjivost. Neposredni razlog otpuštanja podnositelja zahtjeva bio je da je u svom svakodnevnom radu učitelj koristio srpski jezik, kao i da podnositelj zahtjeva navodno nije mogao prilagoditi svoj jezik zahtjevima instrukcijskih uputa zbog svoje napredne dobi. Jezik koji koristi čovjek sastavni je dio njegove etničke samoodređenja, što je bitan aspekt privatnosti osobe. Štoviše, starost lica dio je njegove fizičke samospoznaje. I etničko samoodređenje i fizička samo-percepcija bili su temeljni razlozi za primjenu žalbi na podnositelje zahtjeva u ovom slučaju. Stoga se članak 8. Konvencije odnosi na činjenice ovog slučaja u skladu s pristupom Europskog suda (vidi odluku velike komore Europskog suda u slučaju " Denisov protiv Ukrajine "(Denisov v. Ukrajina) od 25. rujna 2018., prigovor N 76639/11 (presedani Europskog suda za ljudska prava. Specijalno izdanje. 2018. N 11)).
(b)je li došlo do valjane intervencije u pravu zajamčenom člankom 8 Konvencije. Otpuštanje podnositelja zahtjeva s posla bila je intervencija u njegovom pravu na poštivanje privatnosti. To je propisano zakonom i progonilo legitimnu svrhu "zaštite prava drugih", odnosno prava učenika koji pohađaju školu za obrazovanje na hrvatskom jeziku. Pitanje je bilo je li intervencija "neophodna u demokratskom društvu".
Hrvatsko zakonodavstvo omogućilo je osposobljavanje na jeziku nacionalnih manjina u skladu s primjenjivim međunarodnim standardima koji su obvezali odgovarajuću državu da promovira, između ostalog, očuvanje jezika predstavnika nacionalnih manjina. U razdoblju koje se odnosi na okolnosti ovog slučaja, pitanje na kojem se jeziku treba podučavati u školi nije konačno riješeno. Sudovi Hrvatske suočili su se s poteškoćama pri odlučivanju o tome na kojem bi jeziku podnositelj zahtjeva trebao biti u skladu s očekivanjima za obavljanje nastavnih aktivnosti. Iako je u skladu sa zakonima Hrvatske, u pravilu, u svim školama nastavu trebalo održati na hrvatskom jeziku, s obzirom na osobitosti mirovnog procesa reintegracije u regiji, neke škole u istočnoj Slavoniji u vrijeme koje se razmatra provode na jezicima nacionalnih manjina, uključujući srpski jezik. U školi u kojoj je podnositelj zahtjeva Radio, usmeni nalog da se sva obuka mora odvijati isključivo na hrvatskom jeziku, donesena je samo mjesec dana prije odgovarajuće provjere škole, koja je postala razlog za otpuštanje podnositelja zahtjeva.
Provjera je provedena samo u odnosu na učitelje, Srbe po nacionalnosti, na anonimnu pritužbu hrvatskih učenika. Niti jedan od učitelja hrvatske nacionalnosti nije bio podvrgnut ispitivanju kako bi utvrdio je li na odgovarajući način koristio usmeni govor za podučavanje u učionici ili je li ispunio druge zakonske zahtjeve u obavljanju svojih profesionalnih dužnosti. Iako je prigovor studenata podnesen samo protiv nastavnika Srba, u posebnim poslijeratnim uvjetima u regiji u razdoblju koje se odnosi na okolnosti ovog slučaja, dodjeljivanje određene skupine pojedinaca na temelju njihove jezične pripadnosti, koja je usko povezana s etničkim podrijetlom, moglo je opravdano podići pitanje poštivanja zahtjeva za zabranu diskriminacije, zajamčeno Konvencijom i hrvatskim Ustavom.
Ne dovodeći u pitanje važnost ciljeva koje provode vlasti Hrvatske, odnosno zaštitu prava učenika na obrazovanje na hrvatskom jeziku, te važnost ove svrhe, uzimajući u obzir posebne okolnosti regije zemlje u razmatranom vremenu, u ovom slučaju nikada nisu razmatrane alternativne otpuštanja mjera koje bi omogućile podnositelju zahtjeva da kombinira svoje nastavne aktivnosti s primjenjivim zakonima unutar države.
Prvo, pravila hrvatskog zakonodavstva koja reguliraju provođenje inspekcija pružala su postupak tijekom kojeg je učitelj mogao ispraviti nedostatke u svom radu tijekom određenog razdoblja. U odluci povjerenstva za provjeru u slučaju podnositelja zahtjeva, ništa nije opravdalo njezin izbor u korist primjene strože mjere u obliku potpune zabrane sudjelovanja u profesionalnim aktivnostima, što je značilo značajnu intervenciju u konvencijskim pravima podnositelja zahtjeva.
Drugo, prema hrvatskom Zakonu o radu u slučajevima otpuštanja iz osobnih razloga, poslodavac je dužan pružiti zaposleniku dodatno obrazovanje ili osposobljavanje za drugu profesiju, osim ako ne može dokazati da će takvo obrazovanje ili obuka biti neuspješni. Nevjerojatno je da je mogućnost davanja podnositelju zahtjeva dodatno obrazovanje ili osposobljavanje odbijena od strane škole isključivo zbog dobi i iskustva podnositelja zahtjeva. Štoviše, ni Škola ni sudovi Hrvatske nisu pružili detaljno i uvjerljivo objašnjenje zašto je starost podnositelja zahtjeva bila nepremostiva prepreka za promjenu pristupa učenju kako bi mogao podučavati na hrvatskom jeziku, iako je teret dokazivanja u tom pogledu ležao na poslodavcu.
Navodeći razloge kao što su dob zaposlenika ili nemogućnost ponovnog osposobljavanja zaposlenika, poslodavac i nadležna tijela državne vlasti morali su dati odgovarajuće i uvjerljive razloge za ovaj zaključak. Međutim, vlasti Hrvatske nisu to učinile u kontekstu novih standarda obrazovanja. S obzirom na nedvojbenu sličnost dvaju jezika koji se razmatraju, kao i činjenicu da je podnositelj zahtjeva živio i radio u Hrvatskoj većinu svog odraslog života, teško je razumjeti zašto se podnositelj zahtjeva ne može razmotriti pružanje dodatne obuke na hrvatskom jeziku.
S obzirom na, osobito, posebna poslijeratna situacija u istočnoj Slavoniji u razdoblju koje se odnosi na okolnosti slučaja, gore navedena razmatranja dovoljna su za zaključak da otpuštanje podnositelja zahtjeva s posla ne odgovara hitnoj javnoj potrebi i nije bilo proporcionalno legitimnoj svrsi.
Uredba
Slučaj je prekršio zahtjeve članka 8. Konvencije (prihvaćen od strane šest glasova " za "NA JEDNOM - "protiv").
Naknada
Prema primjeni članka 41 Konvencije. Europski sud dodijelio je podnositelju zahtjeva 5 000 eura kao naknadu za moralnu štetu.