Odluka EKLJP-a od 25. lipnja 2020. u slučaju "Miljević (Miljević) protiv Hrvatske" (žalba N 68317/13).
U 2013. godini podnositelj zahtjeva je dobio pomoć pri pripremi žalbe. Nakon toga, žalba je prenijela Hrvatska.
Slučaj je Uspješno pregledao žalbu na osudu podnositelja zahtjeva u kaznenom predmetu koji je pokrenut u vezi s izjavom podnositelja zahtjeva na sudu tijekom kaznenog postupka za ratne zločine s izjavama u svojoj obrani u kojoj je optužio treću osobu da oslobodi kazneni progon protiv njega, stavljajući pritisak na svjedoke i organiziranje kriminalnih aktivnosti u svrhu osude. Slučaj je prekršio uvjete članka 10.Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OKOLNOSTI SLUČAJA
Tijekom kaznenog postupka za ratne zločine, podnositelj zahtjeva iznio je izjave u svoju obranu, u kojoj je optužio I. P., treću osobu koja nije sudjelovala u postupku, u oslobađanju kaznenog progona protiv njega, stavljajući pritisak na svjedoke i organiziranje kriminalnih aktivnosti u svrhu osude. Tužitelj je oslobođen optužbi za ratne zločine, ali je kasnije osuđen u kaznenom predmetu klevete koju je pokrenuo I. P. u vezi s gore navedenim izjavama.
PRAVA PITANJA
O poštivanju članka 10.Konvencije. (a) prisutnost intervencije. S obzirom na činjenicu da se podnositelj zahtjeva žalio na kaznenu osudu za klevetu protiv I. P.-A, te da su sudovi Hrvatske razmotrili slučaj u smislu kršenja časti i ugleda I. P.-A, Europski je sud smatrao da je podnositelj zahtjeva za klevetu ometao njegovo pravo na slobodu izražavanja, ne zanemarujući posljedice za njegovo pravo da se brani na učinkovit način tijekom postupka kaznenog postupka.
(b) je li intervencija propisana zakonom i da li je slijedila legitimnu svrhu. Intervencija je propisana zakonom i slijedila pravnu svrhu zaštite ugleda i prava drugih, osiguravanja autoriteta i nepristranosti pravde.
(c) potreba za demokratskim društvom. Podnositelj zahtjeva optužio je I. P. za pritisak na svjedoke, čin koji je kažnjen prema hrvatskom zakonu, koji je jasno mogao narušiti ugled I. P.-A i uzrokovati mu štetu u vezi s njegovim društvenim okruženjem, osobito s obzirom na status vojnog časnika, invalida i veterana rata. Osim toga, I. P. je prihvatio izjave podnositelja zahtjeva osobno. Slijedom toga, optužbe podnositelja zahtjeva postigle su potrebnu razinu ozbiljnosti kako bi naštetile pravima I. P., zajamčenom člankom 8 Konvencije. Stoga je Europski sud morao provjeriti jesu li vlasti Hrvatske osigurale poštenu ravnotežu između prava podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja i prava I. P.-a na poštivanje njegovog ugleda. U ovom slučaju, međutim, zajamčeno u Članku 10. Konvencije, pravo na slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva kao optuženika u kaznenom predmetu također se treba razmotriti u svjetlu njegovog prava na pošteno suđenje predviđeno člankom 6.Konvencije. U takvim slučajevima, ograničenja diskrecije vlasti tuženika s obzirom na opseg članka 10. Konvencije moraju biti uži.
S jedne strane, s obzirom na pravo optuženika na slobodu izražavanja i javnog interesa za pravilno slanje kaznenog pravosuđa, prioritet treba dati optuženiku priliku da slobodno govori bez straha da bude progonjen zbog klevete u slučaju da se njegove ili njezine izjave odnose na izjave i argumente napravljene u vezi s provedbom prava na zaštitu. S druge strane, što se manje izjave optuženika odnose na slučaj ili provedbu prava na zaštitu, a što više sadrže neprimjerene ili nepristrane napade na sudionika proizvodnje ili treće strane, to će biti pravednije ograničiti pravo na slobodu izražavanja, uzimajući u obzir interese treće strane pod zaštitom članka 8 Konvencije. Izjave i argumenti optuženika zaštićeni su, osim ako ne predstavljaju zlonamjerne optužbe protiv sudionika proizvodnje ili bilo koje treće strane. Zajamčena strana obrane sloboda izražavanja mišljenja postoji u mjeri u kojoj nije napravila izjave koje su namjerno stvorile lažne sumnje od strane sudionika proizvodnje ili treće osobe kažnjenog djela. U praksi, proizvodnjom takve procjene, Europski sud smatra da je osobito važno razmotriti ozbiljnost ili ozbiljnost posljedica osobe koja se bavila takvim izrazom. Što su ozbiljnije posljedice, to će biti uvjerljiviji stvarni razlozi za osobu da izrazi odgovarajuće tvrdnje.
(i) karakter i kontekst osporenih izjava. Valja napomenuti da I. P. nije sudjelovao u bilo kakvom službenom svojstvu u kaznenom postupku podnositelja zahtjeva i nije igrao nikakvu formalnu ulogu u ovoj proizvodnji, samo je prisustvovao otvorenim sudskim sastancima u slučaju podnositelja zahtjeva. Osim toga, I. P. je bio poznati javni lik i aktivist u otkrivanju zločina počinjenih tijekom rata. U tom je svojstvu savjetovao urednike televizijskih emisija i kontaktirao neke svjedoke u kaznenom predmetu podnositelja zahtjeva. Kao takav, bio je u središtu javne pozornosti na određenom području javnog interesa, pa je u načelu morao pokazati veći stupanj tolerancije prema prihvatljivoj kritici od bilo koje druge privatne osobe.
Izjave koje je I. P. žalio izjavio je podnositelj zahtjeva u svojoj posljednjoj riječi tijekom suđenja. Oni su se bavili argumentima zaštite i bili su dovoljno povezani s slučajem podnositelja zahtjeva i služili su svrsi njegove zaštite. Ako je podnositelj zahtjeva uspio uvjeriti sud svojim argumentima, to bi izazvalo ozbiljna pitanja o pouzdanosti svjedočenja svjedoka, kao i o općoj prirodi i pozadini položaja optužbe.
U načelu, obrambena strana mora imati priliku slobodno govoriti o svojim dojmovima o mogućem utjecaju na svjedoke i neprimjereno motiviranje optužbe bez straha da će naknadno biti progonjeni zbog klevete. U ovom slučaju, tvrdnja podnositelja zahtjeva doista se odnosila na njegovo mišljenje o ponašanju I. P. nije važno da sam I. P. nije ispitan kao svjedok u kaznenom predmetu podnositelja zahtjeva.
S obzirom na gore navedeno, osporene izjave dovoljno su se odnosile na zaštitu podnositelja zahtjeva i time su zaslužile višu razinu zaštite od strane Konvencije.
(ii) Implikacije za I. P. i stvarne razloge za osporene izjave. Tijekom postupka za klevetu, sudovi Hrvatske razmatrali su optužbe podnositelja zahtjeva za I. P. kao tvrdnje o činjenicama i odlučili da su bili lišeni dovoljno razloga i stoga su predstavljali nepristrane i nepotvrđene napade. Međutim, oni nisu dovoljno cijenili činjenicu da je podnositelj zahtjeva vidio da je I. P. prisustvovao nekim sudskim sastancima i da je I. P. priznao da se sastao s nekim od svjedoka. Osim toga, nisu uzeli u obzir izvanrednu aktivnost I. P. u ovom području i njegova povezanost s televizijskim programom, koji, iako nije izravno sudjelovao u njemu, odnosio se na podnositelja zahtjeva. Dakle, ne može se smatrati da je žalba izjave su lišeni bilo kakvih stvarnih razloga u smislu argumenata podnositelja zahtjeva o sudjelovanju I. P. u svom slučaju. S obzirom na kontekst u kojem su napravljene ove Izjave, odnosno podnošenje sudskih argumenata obrane tijekom kaznenog postupka, te izjave, iako su bile prekomjerne, nisu predstavljale zlonamjernu optužbu protiv I. P. Konačno, objektivno, izjave podnositelja zahtjeva imale su ograničene posljedice za I. P., osobito, budući da vlasti tuženika nisu provodile istragu o mogućem pritisku na svjedoke. Osim toga, iako je I. P. zatražio medicinsku pomoć zbog stresa uzrokovanih izjavama podnositelja zahtjeva, nije bilo čvrstih dokaza da je pretrpio ili je mogao objektivno patiti od dugoročnih posljedica, uključujući i njegovo zdravlje.
(iii) ozbiljnost dodijeljene kazne. Unatoč činjenici da je podnositelj zahtjeva imenovan minimalnim od propisanih zakonskih kazni, ipak je to bila kaznena osuda.
(iv) zaključak. Sudovi Hrvatske nisu osigurali poštenu ravnotežu između prava na slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva u kontekstu njegovog prava na zaštitu, s jedne strane i interesa I. P.-a za zaštitu njegovog ugleda, s druge strane. Hrvatske vlasti nisu uzele u obzir povećanu razinu zaštite koju je optuženik zaslužio kao dio njegove zaštite tijekom kaznenog postupka.
Uredba
Slučaj je prekršio zahtjeve članka 10 Konvencije (prihvaćeno jednoglasno).
Naknada
Prema primjeni članka 41 Konvencije. Europski sud dodijelio je podnositelju zahtjeva 2.281 eura kao naknadu za materijalnu štetu i odlučio da je utvrđivanje činjenice da je kršenje Konvencije sama po sebi dovoljna pravedna naknada za moralnu štetu.