Presuda ESLJP-a od 29. listopada 2019. u predmetu „Baralia protiv Bosne i Hercegovine (Baralija protiv Bosne i Hercegovine)“ (žalba br. 30100/18).
U 2018. godini podnositelju je pomognuta u pripremi žalbe. Nakon toga, žalba je proslijeđena Bosni i Hercegovini.
U slučaju je uspješno razmatrana žalba u vezi s nedostatkom mogućnosti da glasaju i kandidiraju se na lokalnim izborima, a to je bila diskriminacija u mjestu prebivališta. Slučaj je prekršio zahtjeve člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Okolnosti slučaja
Podnosilac prijave je boravio u Mostaru, gdje su lokalni izbori posljednji put održani 2008. godine.
U studenom 2010. godine Ustavni sud proglasio je pojedine odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine i Ustava Mostara neustavnim. Ustavni sud naložio je Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana donošenja svoje odluke u službenim novinama izmijeni neustavne odredbe Izbornog zakona 2001. godine. Ustavni sud također je naložio vlastima Mostara da ga, u roku od tri mjeseca od dana objave u službenom listu, u roku od tri mjeseca od dana objave u službenom listu izmjene i dopune Parlamentarne skupštine, s ciljem donošenja Zakona, obavijeste o izmjenama u Mostarskom statutu. o izborima 2001. godine u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i odlukom Ustavnog suda.
U januaru 2012. Ustavni sud je usvojio odluku o nesprovođenju svoje presude od novembra 2010. godine od strane Parlamentarne skupštine. Otkrio je da će odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine, koje su proglašene neustavnim, prestati važiti dan nakon objave presude Ustavnog suda u službenom listu. U februaru 2012. godine odgovarajuće odredbe Izbornog zakona 2001. godine prestale su važiti.
S tim u vezi, lokalni izbori u Mostaru nisu se mogli održati na propisani način 2012. i 2016. godine. Gradonačelnika Mostara, djelujući u vrijeme suđenja, Gradsko vijeće izabralo je 2009. godine. Od 2012. godine imao je „tehnički mandat“ zbog nedostatka izbora. Od septembra 2019. godine još nisu usvojene odgovarajuće odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine koji reguliraju izbore u gradsko vijeće.
Podnosilac prijave se Äalio da nedostatak mogu} nosti da se glasa i kandiduje za lokalne izbore u Mostaru predstavlja diskriminaciju u mjestu prebivali ta.
PITANJA ZAKONA
Što se tiče poštivanja člana 1 Protokola br. 12 uz Konvenciju. (a) Da li je podnosilac zahteva imao zakonsko pravo. Podnositelj zahtjeva imao je zakonom utvrđeno pravo, naime, glasati i kandidirati se na lokalnim izborima, a ispunio je opće uvjete za ostvarivanje ovog prava.
(b) Je li došlo do slične ili slične situacije i razlike u postupanju. Podnosilac prijave, kao osoba sa prebivalištem u nekom gradu, bio je u sličnoj ili sličnoj situaciji u odnosu na osobu koja živi u drugom dijelu zemlje, što se tiče ostvarivanja prava glasa i kandidiranja na lokalnim izborima.
Ovaj se slučaj odnosio na različitu primjenu istog zakonodavstva ovisno o mjestu prebivališta osobe. Budući da se razlika u postupanju na koju podnosi podnositelj zahtjeva temeljila na „različitim osnovama“, podnosilac je uživao zaštitu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
(c) Jesu li vlasti Bosne i Hercegovine poduzele dovoljno mjera da zaštite podnositelja zahtjeva od navodno diskriminatornog postupanja? Kašnjenje u provedbi presude Ustavnog suda opravdano je potrebom da se stvori dugoročan i učinkovit mehanizam raspodjele vlasti u gradskom vijeću, kako bi se održao mir i olakšao dijalog između različitih etničkih grupa u gradu. Slična su opravdanja već ispitana u kontekstu postojećih ustavnih odredbi namijenjenih za okončanje brutalnog sukoba, tokom kojeg je došlo do genocida i „etničkog čišćenja“, i neophodnog za osiguranje mira. Sud smatra da neke od postojećih metoda raspodjele moći u mjeri u kojoj su općoj populaciji osigurale posebna prava za isključenje etničkih manjina i osoba koje se nisu izjasnile o svom članstvu u određenoj skupini nisu nespojive s Konvencijom. Međutim, Sud je također primijetio da "Konvencija ne zahtijeva ukidanje svih mehanizama distribucije moći specifičnih za Bosnu i Hercegovinu, te da [možda] još nije došlo vrijeme da politički sistem postane jednostavan izraz moći većine." . Međutim, ako je Sud u prethodnim slučajevima razmotrio postojeće zakonske odredbe, u ovom slučaju predmet razmatranja bio je pravna nevaljanost, što je onemogućilo podnositelju prijave dugoročno ostvarivanje svojih izbornih prava.
U kontekstu članka 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud je utvrdio da primarna obveza države u vezi s pravom na slobodne izbore nije miješanje, kao u slučaju većine građanskih i političkih prava, već usvajanje pozitivnih mjera države za "održavanje" demokratskih izbora. UN-ov Komitet za ljudska prava zauzimao je isto stajalište u kontekstu prava predviđenih člankom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji su u Bosni i Hercegovini važili na osnovu njihovog ustavnog statusa.
Lokalni izbori u gradu posljednji su put održani 2008. godine. Od 2012. gradom je upravljao samo gradonačelnik koji je imao „tehnički mandat“ i stoga nije imao potrebnu demokratsku legitimitet. Pored toga, nije mogao da obavlja sve funkcije lokalne uprave, što je, prema tome, ostalo nedostižno. Ova situacija nije bila kompatibilna sa konceptima „istinski demokratskog režima“ i „vladavine zakona“ koji su spomenuti u Preambuli Konvencije. Nema sumnje da je demokratija temeljna karakteristika europskog javnog reda, a koncept istinski demokratskog režima primjenjivan je na lokalnoj i na razini države, uzimajući u obzir granice ovlasti odlučivanja dodijeljene lokalnim vlastima i blizinu lokalnih birača prema politikama koje provode lokalni političari. S tim u svezi, u Preambuli Povelje Vijeća Europe o lokalnoj samoupravi stoji da lokalne vlasti predstavljaju jedan od glavnih stubova svakog demokratskog sustava i da lokalnu samoupravu provode vijeća ili skupštine koje čine članovi izabrani slobodnim glasanjem.
U skladu s tim, poteškoće u postizanju političkog dogovora o stabilnom mehanizmu raspodjele vlasti nisu bile dovoljno, objektivno i razumno opravdanje za situaciju na koju se podnositelj zahtjeva žalio i koja traje već duže vrijeme. Općenito, vlasti nisu ispunile svoje pozitivne obaveze za održavanje demokratskih izbora u gradu.
RJEŠENJE
U slučaju je došlo do kršenja zahtjeva iz članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju (usvojenog jednoglasno).
Primjenjujući članak 46. Konvencije. Sud je naznačio da je u ovom slučaju žalba povezana s neuspjehom vlasti Bosne i Hercegovine da ispoštuju presudu Ustavnog suda i srodne presude. Nepoštivanje konačne, izvršne presude moglo bi dovesti do situacija koje su nespojive s vladavinom zakona, a koje su se države ugovornice obavezale da poštuju prilikom ratifikacije Konvencije. Slijedom toga, uzimajući u obzir ta razmatranja i veliki broj potencijalnih podnositelja zahtjeva, kao i hitnu potrebu za ukidanjem situacije na koju su prigovorili, vlasti Bosne i Hercegovine su dužne izmijeniti Izborni zakon 2001. kako bi se osiguralo da lokalni izbori budu održani u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu ove Rezolucije izbori u Mostaru. Ako vlasti Bosne i Hercegovine to ne učine, Ustavni sud ima pravo u skladu sa zakonodavstvom zemlje i postojećom praksom utvrditi privremena pravila kao potrebne prijelazne mjere.
Primjenjujući članak 41. Konvencije. Sud je odbacio zahtjev za novčanu štetu i utvrdio da nalaz povrede Konvencije predstavlja dovoljno pravednog zadovoljstva u odnosu na bilo kakvu nematerijalnu štetu.