Presuda Europskog suda od 23. studenoga 2017. u predmetu Grba protiv Hrvatske (zahtjeva br. 47074/12).
Tijekom 2012. godine, podnositelj zahtjeva je pomagao u pripremi pritužbe. Nakon toga, zahtjeva je priopćen Hrvatskoj.
U tom je slučaju uspješno razmatran prigovor podnositelja zahtjeva o njegovu uvjerenju o krivotvorenju valute nakon operacije tajnih policija. Slučaj je uključivao kršenje zahtjeva članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 8. Konvencije u vezi s prešutnim nadzorom podnositelja zahtjeva.
OKOLNOSTI PREDMETA
Podnositelj zahtjeva je osuđen zbog četiri epizode krivotvorenja novca, kada je prodaja lažnih eura neslužbeni policije. On je uložio žalbu protiv presude prvostupanjskog suda, ističući posebno da nisu ispravno bavila okolnostima policijske poticanja. Njegove su pritužbe odbijene.
Europski sud, podnositelj zahtjeva žalio, osobito na poticanje i korištenje dokaza dobivenih kao rezultat njegovih kriminalnih postupaka u njegovom slučaju.
PITANJA PRAVA
Što se tiče poštivanja članka 6. stavka 1. Konvencije. Korištenje operativnih metoda, uključujući i organizaciju javne vlasti brojnim nezakonitim transakcijama s osumnjičenim, je priznata i valjani način istražuje zločine kada je kazneno djelo nije pojedinačni izolirani slučaj, ali i dalje kazneno djelo. U praksi, to operativna metoda može biti usmjeren na stjecanje povjerenja osobi utvrditi razmjere svoje kriminalne aktivnosti ili identificirati izvor većeg zločinačke organizacije, odnosno otkrivanje većeg kruga kriminala.
Međutim, ovisno o djelovanju opće zabrane poticanja neizgovorene službenici pokušali istražiti tijeku kriminalne aktivnosti u pasivnom načinu i nema takav utjecaj poticanje na počinjenje ozbiljniji zločin od onog koji je već planirano da nema takve poticanje. Iz toga slijedi da, u pitanjima koja se odnose na korištenje ove kirurške metode produljenje istrage treba opravdati valjanim razlozima, poput potrebe da se osigura dovoljno dokaza za osudu, steknu bolje razumijevanje prirode i opsega kriminalnih aktivnosti ili sumnje otkrivanja širokom rasponu djela. U nedostatku tih razloga, tijela javne vlasti može se smatrati sudjelovanjem u aktivnostima koje nepravilno proširio opseg i opseg zločina i može biti nepravedno podvrgnuti optužene povećane kazne u propisanom rasponu kazne za kazneno djelo ili pogoršati. Unatoč činjenici da je, u pravilu, u pitanje prikladnost kazne ne spadaju u djelokrug Konvencije, kao stvar fer primjene kazne treba da stane na zločin koji je okrivljenik zapravo planirao počiniti. U takvim situacijama, iako to ne bi bilo nerazumno osudu čovjeka, ne bi bilo fer da ga kazni za dio kriminalne aktivnosti koja je rezultat ponašanja od strane državnih tijela.
Stranke nije sporno da je podnositelj zahtjeva sudjelovao u četiri susreta, u kojima je on bio u mogućnosti staviti u promet znatnu količinu krivotvorenih eura kroz prodaju svojih neslužbenih policije. Prva transakcija je rezultat nezakonitog osobnog namjernog ponašanja podnositelja zahtjeva, a nema razloga vjerovati da on ne bi stavio u optjecaj krivotvorenog novca u neko drugo vrijeme, ako se, umjesto da policajac prilazi „redovite” kupca.
Međutim, nije bilo uvjerljiv dokaz o tome tko je preuzeo inicijativu za organizaciju sljedećeg sastanka između podnositelja zahtjeva i prešutnu suradnika. Nije bilo naznaka da je tijekom relevantnog razdoblja podnositelj je prodaju krivotvorene valute nikome osim djelatnika neizgovoreno. Tijekom domaćem postupku neizgovorena osoblje nije mogao objasniti zašto je podnositelj zahtjeva nije bio u pritvoru nakon prvog ilegalnog prebacivanja eura, odnosno motivi odluke napravio brojne nezakonite transakcije. Dakle, to nije jasno, u skladu s oblikom praktične smjernice, ako je to, oni djelovali. Slučaj nije sadržavala informacije o tome Da li daljnje akcije tužena država kako bi se osiguralo da se dokaze da su potrebne mjere su poduzete za procesuiranje nezakonite poslovne poduzeća za krivotvorenja novca, a koji bi mogao opravdati žalbu na način rada, uključujući i organizaciju brojnih nezakonite transakcije s podnositeljem zahtjeva.
Budući da je nemoguće utvrditi s razumnim stupnjem sigurnosti da li je podnositelj zahtjeva bio žrtva poticanja na kršenje članka 6. Konvencije, važno je da provjerite postupak ocjenjivanja argument za poticanje u ovom slučaju, pružanje adekvatne zaštite zaštite prava.
Podnositelj zahtjeva iznio je dokaziv argument za poticanje. Nadležna kazneni sudovi morali uzeti u obzir pitanje zašto je policija odlučila pokrenuti operaciju, koja je imala dokazni materijal na raspolaganju, a ono što bi ona u interakciji s podnositeljem zahtjeva. To je osobito važno s obzirom na nedostatak odgovarajuće kontrole od strane istražnog suca kada daje prešutnu suglasnost na ovaj rad i kontradiktornih objašnjenja policajcima u civilu na proces donošenja odluka za provođenje tajnih operacija.
Provjera ponašanja policajcima u civilu, nacionalni sudovi u većini slučajeva ograničena na saznate da li je Zakon neizgovorene zaposlenih na temelju odobrenja istražnog suca. Vrhovni sud je ponovio i podržala stajalištu nižih sudova i izbjegao temeljitu analizu i dati motivaciju koja pripada prihvaćanje ili odbijanje navoda podnositelja zahtjeva da je sklon sudjelovati u narednom nezakonite transakcije.
S obzirom na gore navedeno, sudovi tužene države nije ispunila svoju obvezu da djelotvorno rješavanje tvrdnju podnositelja zahtjeva o poticanja, kako to zahtijeva ispitnog postupka u odnosu poticanja u skladu sa stavkom 1. članka 6. Konvencije. Prema tome, postupak odlučivanja, koji je uključen nametanje teže kazne za podnositelja zahtjeva ponovio stavljanje u promet krivotvorenih valute, ne zadovoljava zahtjeve pravednosti. To ne znači da je on pogrešno osuđen za proizvodnju krivotvorenog novca, već da su hrvatski sudovi nisu utvrditi je li ograničenje je proširila svoje kriminalne aktivnosti, kao rezultat njegovog sudjelovanja u narednim nezakonite transakcije kao posljedica nepravilnog ponašanja od strane vlasti.
ODLUKA
Povreda zahtjeva iz članka 6. Konvencije (jednoglasno) učinjena je.
Sud je također utvrdio da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u vezi s tajnim nadzorom podnositelja zahtjeva.
NAKNADA
U primjeni članka 41. Konvencije. Sud je podnositelju zahtjeva nagrađivao 1.500 EUR na ime nematerijalne štete.