Presuda ECHR od 14. novembra 2017. u slučaju "i druge Kunich (Kunić i ostali) protiv Bosne i Hercegovine" (predstavka N 68955/12 i drugi), ECHR presuda od 14. novembra 2017. u slučaju "Spahić i drugi (Spahić i drugi ) protiv Bosne i Hercegovine "(predstavka br. 20514/15 i drugi).
U 2012. i 2015. godini podnosiocima predstavke je pružena pomoć u pripremi predstavkai. Nakon toga, predstavke su dostavljene Bosni i Hercegovini.
U slučaju, uspješno je razmatrana žalba zbog neplaćanja naknada u vezi sa radnim aktivnostima na osnovu sudskog postupka. Postojala je povreda zahteva iz člana 6 stav 1 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnosiocima prijava su dodijeljeni razni iznosi u pogledu neplaćenih naknada za rad. Ustavni sud Bosne i Hercegovine naknadno utvrdi da je došlo do povrede stava 1 člana 6 Konvencije i člana 1. Protokola N 1 Konvencije u odnosu na produženo nisu pravosnažne presude u korist podnosilaca. Međutim, konačne odluke ostaju neispunjene u smislu javnih sredstava.
PITANJA ZAKONA
Što se tiče usaglašavanja sa članom 6 stav 1 Konvencije i članom 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Vlada tužene države ne može se pozvati na nedostatak finansijskih sredstava kao izgovor za neplaćanje u skladu sa sudskom odlukom. U svojim odlukama, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, a posebno je naglasio da je relevantni kantonalne vlade treba da utvrdi tačan broj neizvršenih odluka, iznos ukupnog duga i stvoriti centralizovanu, hronološki i transparentne baze podataka, koji mora uključiti raspored rada i pomoći da se izbjegne zloupotreba procedura izvršenja. Uprkos činjenici da su preduzete neke opće mere, kako je ukazalo Ustavni sud, situacija podnosilaca predstavke je ostala nepromenjena. Bez uzimanja u ovom slučaju potrebne mjere u skladu sa konačnu odluku za tako dug period, vlasti tužene države lišen odredbe člana 6 § 1 Konvencije svih korisnih vrijednosti, kao i spriječiti podnosioca od prijema novca na koje su imali pravo. To je takođe predstavljalo nesrazmerno mešanje u nesmetanu upotrebu imovine.
ODLUKA
Slučaj je obuhvatao kršenje zahtjeva iz člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 (jednoglasno).
U primjeni člana 46 Konvencije. Na osnovu člana 46. Visoke strane ugovornice se obavezala da se povinuju konačnoj presudi Europskog suda pravde u svakom predmetu u kojem su pod nadzorom Vijeća Evrope Komiteta ministara. Iz toga slijedi da je odluka u kojem je Sud utvrdio povredu nameće tuženoj državi zakonsku obavezu da ne samo da plati iznose dosuđene na ime pravične naknade u skladu sa članom 41. Konvencije, ali i da se pod nadzorom odgovarajuće mjere Komiteta ministara opće i / ili individualnog karaktera. Država je obavezna da preduzme takve mjere iu odnosu na lica na položaju podnosilaca predstavke, posebno uzimajući opšte mjere koje je Ustavni sud izneo u svojim odlukama.
Trenutno postoji više od 400 sličnih žalbi podnesenih Evropskom sudu. Nakon njihovog obavještavanja organima tužene države, u skladu s pravilom 54 stav 2 (b) Pravilnika suda, tužena država je trebala osigurati adekvatnu i dovoljnu kompenzaciju za sve podnosioce zahtjeva u sličnoj situaciji. Ova kompenzacija se može postići tako što ad hoc, kao što je sporazum poravnanje ili jednostranog proglašenja naknade u skladu sa zahtjevima Konvencije.
KOMPENZACIJA
Prilikom primene člana 41 Konvencije. U pogledu nadoknade za materijalnu štetu, podnosioci predstavke su tražili da isplaćuju preostale iznose dodeljene odlukama domaćih sudova. Najprikladniji oblik nadoknade u slučajevima neizvršenja je potpuna primjena ovih odluka sudova. Ovaj princip je takođe primjenjiv u ovom slučaju. Podnosioci predstavke su doživeli patnju, anksioznost i anksioznost kao rezultat odbijanja Vlade da se pridržava pravosnažnih odluka sudova donetih u njihovu korist. Sud je svakom aplikantu dodijelio 1.000 EUR za nematerijalnu štetu.