Presuda Europskog suda od 28. ožujka 2017. godine u predmetu Marunic protiv Hrvatske (zahtjeva br. 51706/11).
Tijekom 2011. godine podnositelj zahtjeva je pomagao u pripremi zahtjeve. Nakon toga, zahtjeva je priopćen Hrvatskoj.
U konkretnom slučaju, prigovor podnositelja zahtjeva zbog povrede prava na slobodu izražavanja je uspješno razmotren. Slučaj je uključivao kršenje zahtjeva članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OKOLNOSTI PREDMETA
Podnositelj zahtjeva bio je direktor komunalnog poduzeća. Ona je otpušten s dužnosti kao disciplinski postupak nakon što je razgovarao s medijima u svojoj obrani tjedan dana nakon javne kritike njenog rada predsjednik tvrtke u članku u novinama. Odluka da se odbaci je snimljena na temelju toga što je napravio navode u tisku (o ilegalnom prikupljanju parkiranja iz zemlje koja ne pripada općini), koja smanjena ugled tvrtke. Argumenti podnositelja zahtjeva u odnosu na neopravdani otkaz je odbijen od strane Vrhovnog suda na temelju koje je dala tvrtka u krajnje negativnom svjetlu, pa je morao donijeti svoje komentare o tvrtki nadležnim tijelima, a ne da ih prijaviti putem medija.
U konvencionalnom postupku podnositeljica zahtjeva prigovorila je povredu njezinog prava na slobodu izražavanja.
PITANJA PRAVA
Što se tiče poštivanja članka 10. Konvencije. Odbacivanje podnositelja zahtjeva u svezi s njezinim tvrdnjama u tisku predstavljalo je miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja. Intervencija je osigurana zakonom i slijedila legitimni cilj zaštite ugleda ili prava drugih. S obzirom na pitanje da li je bilo nužno u demokratskom društvu, dok je obveza vjernosti, rezerve i diskrecije, kao u pravilu, spriječiti radnike da obavljaju javnu kritiku aktivnosti svojih poslodavaca, ključnu ulogu u predmetu podnositelja zahtjeva bila je činjenica da je još jedan službeni tvrtka se prvo pribjegla upotrebi medija i javno kritizirala rad podnositelja zahtjeva. Pod tim specifičnim okolnostima, od podnositelja molbe nije se moglo očekivati da šuti, a ne da brani njezinu reputaciju na isti način. Zahtjev za nekim drugim bi bio predugačak predanost lojalnosti. Prema tome, broj kriterija koji se obično koristi u slučajevima koji se odnose na slobodu izražavanja na radnom mjestu (vidi, npr presudu Velikog vijeća u slučaju euro „Gudzha protiv Republike Moldavije” (Guja v. Moldova) 12. veljače 2008. godine, pritužbe N 14277/04, „Bilten sudske prakse Europskog suda za ljudska prava” N 105, presude Europskog suda u predmetu „Wojtas Caleta protiv Poljske” (Wojtas-Kaleta v. Poland) 16. srpnja 2009. godine, žalba N 20.436 / 02, "Činjenica o sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava m čovjek „N 121, a presuda Europskog suda pravde” Heynish protiv Njemačke „(Heinisch v. Njemačka), 21. srpnja 2011. godine, prigovor N 28274/08,” Bilten sudske prakse Europskog suda za ljudska prava „N 143 ), nisu bili primjenjivi ili su ograničene vrijednosti u slučaju podnositelja zahtjeva. Konkretno, argumenti tužene Vlade da je podnositelj posjedovali druge učinkovite, ali više tajnovite sredstva zaštite ugleda, a motivirani isključivo željom da zaštiti svoj imidž u očima javnosti, a ne informirati javnost o pitanjima od javnog interesa, tako da ne liječiti do točke.
Zapravo, izjave podnositelja zahtjeva kao odgovor na izjave predsjedatelja nisu bile nerazmjerne i nisu bile daleko od dopuštenih kritika. S tim u vezi, Sud je utvrdio da je (i) aktivnosti općinskog javnog komunalnog poduzeća je bila predmet općeg interesa za lokalnu zajednicu, (ii) izjavu podnositelja zahtjeva da je tvrtka nezakonito prikupljeni novac za parkiranje, ne treba shvatiti kao izjavu o tome, ali kao vrijednosni sud, koji je imao dovoljnu činjeničnu osnovu, kao što se može s pravom reći da je naplata naknada za parking na zemljištu od druge osobe bila nezakonita, (iii) ima izravan iskaz og vrijednost u svrhu zaštite svog profesionalnog ugleda protiv neosnovana, po njenom mišljenju, kritiku i (iv) njen poziv za reviziju i istragu preuzela istražnim tijelima, tvrtka je bio uključen u kriminalne radnje, ali je namijenjen za uklanjanje neizvjesnost glede načina na koji se upravljao tvrtkom. U takvim okolnostima, uplitanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva u obliku sažetka otkaza nije bilo nužno u demokratskom društvu radi zaštite ugleda i prava tvrtke.
ODLUKA
U slučaju da je došlo do povrede zahtjeva iz članka 10. Konvencije (jednoglasno usvojen).
NAKNADA
U primjeni članka 41. Konvencije. Sud je podnositelju zahtjeva nagrađivao 1.500 EUR na ime nematerijalne štete. Naknada za materijalnu štetu nje dodijeljena, budući da je zakonodavstvo zemlje omogućilo nastavak postupka u vezi s utvrđivanjem povrede.