Odluka EKLJP od 19. srpnja 2018. u predmetu "S.M. (S.M.) protiv Hrvatske" (zahtjeva br. 60561/14).
U 2014. godini podnositelju zahtjeva pružena je pomoć u pripremi pritužbe. Nakon toga, zahtjeva je priopćena Hrvatskoj.
Slučaj se žali na nedostatak učinkovite istrage o trgovini ljudima i seksualnom iskorištavanju u svrhu bavljenja prostitucijom. Slučaj je bio kršenje članka 4. Konvencije.
OKOLNOSTI SLUČAJA
Podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv određenog TM-a, bivšeg policijskog službenika, tvrdeći da ju je od ljeta do rujna 2011. fizički i psihički prisilio na prostituciju. Nakon toga, TM Optužen je za prisiljavanje drugih na prostituciju kao otežavajuću okolnost zločina organiziranja prostitucije. U 2013. kazneni sud je oslobodio TM. na temelju toga što je, iako je utvrđeno da je organizirao grupu osoba koje se bave prostitucijom, u koje je uključen i podnositelj zahtjeva, nije dokazano da TM prisilio podnositelja na prostituciju. Pritužiteljica se teretila samo za teška kaznena djela i stoga nije mogla biti optužena da je jednostavno seksualno iskorištavana u svrhu prostitucije. Žalba tužitelja protiv odluke suda odbijena je, a ustavna tužba podnositelja zahtjeva proglašena je nedopuštenom za razmatranje u meritumu.
PITANJA ZAKONA
Napomena. Čini se da je tekst dokumenta tipografska pogreška: poziva se na stavak a članka 2. Protokola iz Palerma, a ne na stavak a Palermskog protokola.
Što se tiče usklađenosti s člankom 4. Konvencije. Trgovina ljudima i sudjelovanje u prostituciji ugrožavali su ljudsko dostojanstvo i temeljne slobode žrtava takvih djela i nisu se mogli smatrati sukladnima normama demokratskog društva i vrijednostima koje jamči Konvencija. Sud nije smatrao potrebnim utvrditi je li postupanje na koje se žali podnositelj zahtjeva "ropstvo", "usluga" ili "prisilni i obvezni rad". Umjesto toga, odlučeno je da sama trgovina ljudima, kao i iskorištavanje prostitucije u smislu stavka "a" Palermo protokola, stavak "a" članka 4. Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima, članak 1. Konvencije o suzbijanju trgovine ljudima i iskorištavanju prostitucije treće strane i Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (u daljnjem tekstu: CEDAW) bili su u okviru članka 4. Konvencije. U tom pogledu, nije bilo bitno da je podnositelj zahtjeva bio državljanin tužene države i da nije bilo međunarodnog elementa, budući da se članak 2. Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima poziva na "sve oblike trgovanja ljudima počinjene na nacionalnoj ili transnacionalnoj razini", a Konvencija o trgovini ljudima i iskorištavanju prostitucije od strane trećih osoba, govorio je o iskorištavanju prostitucije općenito.
Protokol Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 15. studenoga 2000. "O suzbijanju i suzbijanju trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom".
Europski sud je primijetio da su u žalbi podnositelja pokrenuta tri pitanja i da su ih ispitala odvojeno.
(i) Postoji li odgovarajući pravni okvir i regulatorni mehanizmi - prostitucija je u Hrvatskoj ilegalna. Iskorištavanje prostitucije, uključujući prisiljavanje na prostituciju kao otežavajući oblik prve aktivnosti, i osobna ponuda seksualnih usluga podrazumijevala je kaznenu kaznu u državi tuženici. Trgovina ljudima, ropstvo, prisilni rad i svodništvo bili su kaznena djela i bili su zabranjeni. Pristanak žrtve nije bio važan za utvrđivanje činjenja kaznenog djela u obliku trgovanja ljudima, a od 2013. isti pristup je izričito naveden u Kaznenom zakonu u pogledu svodništva. Osim toga, od 2013. godine korištenje seksualnih usluga uz naknadu bilo je kazneno djelo. Tužiteljstvo je podiglo optužnicu protiv svih navedenih kaznenih djela. U Kaznenom zakonu Republike Hrvatske sadržane su i odredbe o pravima žrtava kaznenih djela, posebice kaznenih djela protiv slobode u području spolnih odnosa. Osim toga, hrvatske su vlasti usvojile niz strateških dokumenata usmjerenih na sprječavanje i suzbijanje trgovanja ljudima te su formirali posebne timove koji pružaju pomoć žrtvama trgovaca ljudima. S obzirom na navedeno, Europski sud složio se da je u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela i istrage o njemu u Hrvatskoj postojala odgovarajuća pravna osnova za ocjenjivanje kaznenog djela u kontekstu trgovanja ljudima, prisiljavajući ih na prostituciju i iskorištavanje prostitucije.
- ii) Podrška koja se pruža podnositelju zahtjeva. Podnositeljica se nikada nije usprotivila i nije uložila žalbu protiv postupaka domaćih vlasti, uključujući razmatranje kaznenog predmeta protiv TM, ili bilo kojeg drugog državnog tijela od strane sudova, te nije podnijela nikakve prigovore o svojim pravima kao žrtvi trgovanja ljudima pomoć, podršku ili bilo koji oblik savjeta ili nedostatak istih. Tijekom suđenja podnositeljici zahtjeva je priopćeno da je imala mogućnost podnijeti zahtjev Odjelu za kazneni sud o organizaciji i podršci svjedocima i žrtvama zločina. Nema dokaza da bi se podnositelj zahtjeva obratio navedenom odjelu. U takvim okolnostima, Sud se slaže da je podnositelju zahtjeva zaista pružena podrška i pomoć, kako su navele vlasti tužene države. Prije svega, to je značilo da podnositelj zahtjeva prizna status žrtve trgovine ljudima. U tom statusu dobila je savjet hrvatskog ogranka Odbora Crvenog križa i besplatnu pravnu pomoć nevladinim organizacijama na programu koji sponzorira vlada. Osim toga, odmah nakon zahtjeva podnositelja zahtjeva, optuženik je izveden iz sudnice, a podnositelj zahtjeva svjedočio je u njegovoj odsutnosti.
(iii) jesu li vlasti tužene države ispunile svoje postupovne obveze. Policija i tužiteljstvo postupili su bez odgađanja, osobito kada su vršili pretres u mjestu prebivališta TM-a, tijekom ispitivanja podnositelja zahtjeva i prezentacije TM-a. optužbe. S druge strane, jedini svjedoci ispitani tijekom istrage i suđenja bili su sama podnositeljica i njezina prijateljica. Iako prijatelj podnositeljice zahtjeva nije u potpunosti potvrdio njezin iskaz, postojali su dokazi da podnositelj zahtjeva nije potražio pomoć od svoje prijateljice, nego njezine majke, a ona je s njom razgovarala telefonom onog dana kad je pobjegla. Nakon što je podnositeljica zahtjeva pobjegla od TM, nekoliko je mjeseci živjela s prijateljicom i majkom. Međutim, istražitelji nisu ispitivali majku prijatelja podnositelja zahtjeva. Također nisu ispitivali prijatelj prijateljice djevojke, koja je podnositelja zahtjeva odvela automobilom do tog prijatelja. To je pokazalo da domaće vlasti nisu uložile ozbiljne napore da temeljito istraže sve relevantne okolnosti i prikupe sve dostupne dokaze. Nisu pokušali utvrditi identitet podnositeljevih klijenata i ispitati ih. Također nisu preuzeli dokaze od majke podnositeljice zahtjeva, od vlasnika stanova i susjeda podnositelja zahtjeva i TM, koji su svi imali određene informacije o pravoj prirodi odnosa između podnositelja zahtjeva i TM, o navodnom premlaćivanju podnositelja zahtjeva i da je ona navodno zatvorena u stanu.
Nisu dostavljeni nikakvi dokazi da su hrvatske vlasti ozbiljno pokušale temeljito istražiti sljedeće okolnosti, koje su bile važne za procjenu prisiljavanja TM. da se podnositelj zahtjeva bavi prostitucijom: tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je financijski ovisna o TM-u, te o raznim oblicima prisile koje je TM izvršila. kao što su podsjetnici da je on (TM) bivši policajac koji je imao “hrpu oružja”, prijetnje štete obitelji podnositelja zahtjeva i manipuliranje podnositeljem zahtjeva s lažnim obećanjima da će pronaći njezin “pristojan posao” kao i svjedočenje prijatelja podnositeljice zahtjeva da je podnositelj zahtjeva bio jako uznemiren i da se bojao TM-a, koji joj je i dalje prijetio preko društvenih mreža nakon njezina bijega. Očigledno, činjenica da tijekom pretraživanja stana TM nije ni na koji način uzeta u obzir. policajci su pronašli nekoliko strojnica s njim. Domaći sudovi ovoj okolnosti nisu dali posebnu važnost i zaključili su da je podnositeljica zahtjeva dobrovoljno pružila seksualne usluge. Osim toga, prema hrvatskom zakonu, Konvencija Ujedinjenih naroda protiv trgovine ljudima i iskorištavanje prostitucije drugih i Konvencija Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima nisu se odnosili na pristanak žrtve. Istodobno su domaći sudovi odbacili iskaz podnositelja zahtjeva kao nepouzdan i nedosljedan, budući da je postupala nesigurno, napravila pauze u priči, izrazila sumnju. Domaći sudovi na bilo koji način nisu procijenili moguće posljedice psihološke traume podnositeljice zahtjeva na njezinu sposobnost da dosljedno i jasno navede okolnosti svog predmeta. S obzirom na ranjivost žrtava zločina povezanih s seksualnim odnosima, sastanak u sudnici s TM može imati negativan utjecaj na podnositelja zahtjeva, bez obzira na činjenicu da je ubrzo nakon toga TM izvučen iz sudnice.
Kao rezultat toga, relevantne hrvatske vlasti nisu ispunile svoju proceduralnu obvezu, kako je predviđeno člankom 4. Konvencije.
ODLUKA
U slučaju kršenja zahtjeva iz članka 4. Konvencije (sa šest glasova "za" s jednim - "protiv").
NAKNADA
U primjeni članka 41. Konvencije. Europski sud dodijelio je podnositelju zahtjeva 5.000 EUR na ime nematerijalne štete.